Desktop verzija


11.10.2016 u 09:33
DEEYAH KHAN U DUBROVNIKU: Čovjek mi je prišao na ulici i rekao: Crna kučko, ajde doma!
DEEYAH KHAN U DUBROVNIKU: Čovjek mi je prišao na ulici i rekao: Crna kučko, ajde doma!

Upoznala sam je u Dubrovniku. Veselu i energičnu 39- godišnjakinju. Ona je muslimanka, rođena u Norveškoj, podrijetlom iz Pakistana i Afganistana, jednako progonjena od „svojih“ i „njihovih“. Aktivistica i producentica, nekada uspješna glazbenica, svoj je strah pretvorila u borbu za razumijevanje i suživot  istoka i zapada, kao i za ravnopravni položaj žena u muškom svijetu. Deeyah Khan putuje svijetom, predstavlja svoje filmove, organizira prosvjede, sudjeluje na konferencijama, a nedavno je boravila u našem Gradu kao sudionica skupa „Cities at risk“, koji se održao na Interuniverzitetskom centru. Njezina zanimljiva i teška životna priča ponukala je da se bavi teškim temama. Upoznajte i vi Deeyah.

Razgovarala: Katarina Fiorović

Liberalizam u obitelji, predrasude u stvarnosti

Moja obitelj bila je stroga, ali jako liberalna. Otac je htio da njegova kćer bude ravnopravni član norveškog društva. U svome domu sam mislila da mogu sve, no kad bi izašla vani, ljudi bi me podsjećali da sam drugačija, s 12 godina prvi put sam se suočila s rasizmom. Jedan odrasli bijeli čovjek prišao mi je na ulici i bez ikakvog razloga mi rekao: Crna kučko, ajde doma.
Od 7. godine učila sam pjevanje, bavila sam se indijskom klasičnom glazbom. Mrzila sam to, ali moj je otac imao velike snove, a ja sam bila prirodno nadarena. Uvijek mi je govorio kako samo dvije profesije, mogu napraviti da moja rasa i spol postanu nevidljivi. Uspjeh u glazbi ili sportu, smatrao je otac, izjednačit će me s drugima, jer u svim drugim profesijama, bijelci imaju prednost.

Uspjeh u glazbi i bjeg iz Norveške

Kao dobra kćer slušala sam oca, vjerujući kako su njegove riječi apsolutna istina. Proglasili su me „čudom od djeteta“ i bila sam jako ponosna što je moje lice bilo u novinama. Po prvi put netko moje rase bio je u novinama uz pozitivne i dobre vijesti, a ne kao kradljivac, silovatelj.... Smatrala sam da time činim nešto pozitivno i za svoju zajednicu.

No ni ja ni otac nismo bili u pravu. Pakistanska muslimanska zajednica u Oslu moje je izlaganje javnosti i uspjeh vidjela kao veliku sramotu. U njihovoj kulturi moja je reputacija bila jako loša, jer su glazbu smatrali zabavljačkim poslom, jednakim prostituciji. Kad sam imala oko 10 godina počeli su pred našu kuću dolaziti grupe ljudi koji su tražili da se prestanem baviti glazbom i eksponirati u medijima. Otac ih je uvijek tjerao, no kad sam napunila 16 godina počele su ozbiljne prijetnje otmicom... Nismo to ozbiljno shvaćali sve dok me na jednom koncertu nisu napali s noževima.

Uspjeh u glazbi i slava pokazali su se za mene jako loše iskustvo, daleko od onoga što je moj otac sanjao. Jedan mi je od tih koji su nam stalno prijetili rekao: „Razlog zbog kojeg te mrzim je taj što ti svojim ponašanjem našim kćerima daješ ideju da mogu biti što god hoće“.
Uskoro je moja sigurnost postala glavna briga moje obitelji. Nisam mogla sama izaći na ulicu, niti se voziti autobusom, ni taxi nije dolazio u obzir, jer su gotovo svi vozači bili Pakistanci. Prestala sam davati izjave za medije. Bila sam gotovo u kućnom pritvoru. Tada je moja snažna majka rekala da me obitelj više ne može zaštititi i da moram otići. Imala sam 17. godina i kupila sam jednosmjernu kartu za London.

I London pun predrasuda

Cijelo svoje djetinstvo i ranu mladost sam radila samo ono što je moj otac htio. Bila sam hrabra, uporna, vrijedna i uspješna, no na kraju sam morala otići u strahu za sebe i svoju obitelj, a sve zato što sam pakistansku i indijsku glazbu, koja je dio kulture svih tih ljudi koji su me proganjali, promovirala u zapadnoj civilizaciji.
Kad sam otišla iz zemlje u svim norveškim novinama, na svim televizijama su to objavili, no zabolilo me što niti jedan medij, niti jedan novinar, nije napisao da to nije prihvatljivo, da to nije u redu, a svi su znali zašto odlazim. Dobila sam dojam da im je drago što odlazim, jedan problem, obojeni manje. I u tome sam osjetila taj duboki rasizam. Smatram da je šutnja o nepravdi jednaka kao i zlodjela koja ona uzrokuje.

U Londonu sam pokušala nastaviti glazbenu karijeru, ali sam se ponovno susrela s predrasudama i prijetnjama muslimanskih zajednica. Otputovala sam u Ameriku i pritajila se. Godinama sam radila u studijima, skladala, i tako zarađivala za dosta pristojan život. Nisam se u ništa petljala, šutjela sam i o sebi i o drugim nepravdama koje sam vidjela.

Na mail mi se počelo javljati jako puno mladih muslimana i muslimanki koji su živjeli u Europi, a imali su iskustva slična mojima i puno, puno gora. Odgovarala sam na njihova pisma i postala neka vrsta savjetnika. Čitajući njihova pisma u meni je rastao bijes, ljutnja. Pitala sam se zašto živim u strahu, zašto ti svi mladi ljudi moraju živjeti u strahu u šutnji. Nisam više mogla štutjeti o tome. Počela sam volontirati na telefonu jedne udruge koja pomaže mladim muslimanima u nevolji. Zvali su me ljudi iz cijelog svijeta, i tu sam pronašla svoju snagu i izgubila strah. Sad to više nije bila borba za mene i za ispravljanje nepravde koja je nanesena meni. Počela sam se boriti i govoriti u ime svih tih ljudi koji su patili i živjeli u strahu. Zaključila sam da prošlost trebam ostaviti iza sebe, zaboraviti nepravdu, koju sam proživjela i boriti se protiv rasizma, protiv neravnopravnosti žena, bile one muslimanke, Amerikanke ili bilo koje druge.

Deeyah je snimila za sada tri dokumentarca u kojima kroz priče stvarnih ljudi progovara o teškim temama, koje prate muslimanske zajednice u zapadnom svijetu kao što su radikalizacija mladih, ubojstva žena zbog časti obitelji. Smatra da samo upoznavanje ljudi kroz njihove osobne priče može poboljšati odnose dviju kultura.

Mnogi ljudi na zapadu ne shvaćaju problem koji se događa ispred njihovih vrata, rasizmom i strahom misle da će otjerati imigrante koji im se ne sviđaju. Imam lošu vijest. Imigranti se nikada neće vratiti u svoje zemlje u potpunosti, a život u zemljama zapada u kojima žive imigranti nikada više neće biti isti kao što je bio prije. To je istina i to treba odmah prihvatiti i prestati o tome razmišljati.

Mi sada moramo razmišljati o tome kako pomiriti dvije kulture i uspostaviti razumijevanja, jer kad nekoga razumijete onda ga počnete prihvaćati.
S jedne strane, bijeli ljudi na zapadu imaju svoj način života koji žele sačuvati i boje se da bi oni drugi mogli taj način života narušiti i imaju pravo jer ovi drugi dolaze i doživljavaju kulturni šok, ali i neprihvaćanje. Stoga se muslimanske zajednice u zapadnoj Europi grupiraju i zatvaraju jer se boje zapadnih vrijednosti.

Često ćete naići na fundamentaliste u Europi, koji su zadrtiji od većine muslimana koji žive u Pakistanu. To je taj strah i jednih i drugih koji ne može uroditi ničim dobrim. Strahove treba rušiti i razumijevanjem graditi pomirenje. Na istoku je čast muškarca, žene, obitelji, vrlo važan pojam. „Sram i gubitak časti“ su smrtonosni pojmovi, smrtonosne riječi koje potiču na krvave obračune.

Zato sam ja svoju ulogu miritelja dviju kultura shvatila kao zadatak koji mi ispunja život. Želim ljudima na Zapadu pokazati ljude s istoka kroz njihove osobne priče. Želim im pokazati zašto su ti ljudi radili ono što su radili i zašto se oni boje zapadnjačke kulture. Kad pogledate moje filmove Vi nećete vidjeti muslimane, obojene kriminalce, silovatelje, lopove... kao što ih se prikazuje u većini medija. Vidjet ćete ljude koji su griješili, koji se pokaju, koji imaju svoje motive i rane. Njih je puno lakše razumjeti nego one bezimene crne, smeđe i ine kriminalce koji su negdje nekog ubili, silovali ili pokrali.

Ljubavna priča

Kad sam čula priču o ubojstvu kudske djevojke koju je vlastita obitelj ubila jer im je navodno okaljala obraz i zakopali su je u dvoriuštu, i kad sam vidjela sve te izvještaje o zločinu odlučila sam tu priču prikazati na drugačiji način. Jer smrt te djevojke nije bila samo krivnja onih koji su je ubili, bez razloga, nego i propust društva i policije, koja je njezine pozive u pomoć ignorirala.

Radila sam i štedila, dok nisam sakupila novac za snimanje filma. Kad je film snimljen stavila sam ga na YouTube i smatrala da sam time dovršila svoj zadatak. Mislila sam da je to dovoljno i da će ga pogledati ljudi diljem svijeta. Nagovorili su me da ga prijavim na festival dokumentarnog filma u Londonu Raindance. Napravila sam to i oni su ga prihvatili. Nisam čak ni išla na tu premijeru, niti sam mislila da tako može nešto više postići. No nakon prikazivanja, zvali su me iz britanske TV kuće ITV i pitali su me mogu li film skratiti za 15 minuta kako bi se uklopio u njihovu programsku shemu jer bi ga oni htjeli prikazati. Film je dobio i nagrade na festivalu, a nakon ovog TV prikazivanja usljedile su i druge nagrade.

Uskoro je postao sastavni dio obrazovnog programa za policajce u zajednici u Velikoj Britaniji, kao i za obrazovanje socijalnih radnika i drugih djelatnika državnih institucija. Bila sam jako sretna jer to je upravo bio i razlog i cilj zbog kojeg sam ga snimila.

Kako tako okrutan primjer smrti mlade djevojke, može pomoći razumijevanju civilizacija?

Odlučila sam ne želim pričati o lijepim i divnim stvarima, nego o realnosti i problemima kulturoloških ratova kroz osobne priče ljudi, jer tako se najbolje razumijemo. One iskonske ljudske emocije: strah, kajanje, tugu i neprihvaćanje, svi razumijemo, bez obzira u kojem smo okruženju živjeli i bili odgajani.

U medijima su te osobne priče i sudbine ili potpuno isključene iz vijesti ili su napadno prekićene do apsurda. Želim da se čuju glasovi ljudi, posebno glasovi žena, koje se bore protiv terorizma, ne bombama i oružjem nego golim tijelima i snažnom voljom, a o tome nitko ne izvještava.

Jeste li znali da u Siriji postoje organizirane skupine žena koje otimaju dječake iz ralja ISIL-a i odgajaju ih kao normalne ljude? Jeste li svjesni da u Namibiji postoje žene koje goloruke razoružavaju vojske naoružanih dječaka? Mnoge su poginule u tim nastojanjima, ali ne prestaju. To je način na koji se možemo boriti protiv terora. Te žene uspijevaju, a bombe i oružje samo i dalje potpiruju nasilje.

Žene bilo koje rase ne žele ratove, jer i same su majke i ne žele gledati ni svoju ni tuđu djecu mrtvu i ozlijeđenu na ratištima diljem svijeta. Problem je što se njihov glas ne čuje. Premalo je žena u politici, u ustanovama koje donose odluke. Muškarci vladaju svijetom, a njihov način vladanja svi osjećamo na svojoj koži.

Bombe, metci razaranje i još razaranja. To nije rješenje. O tome sam nedavno govorila i u UN-u na sastanku o terorizmu. Sve te hrabre žene, koje imaju rješenje istaknula sam kao primjer učinkovite borbe protiv terorizma. Političari bi trebali biti oni koji potiču i govore o razumijevanju i miru, no znamo da često to nije tako. Teško je živjeti zajedno, pa i s vlastitom obitelji, a svijet danas postaje mješavina različitih kultura i rasa. Vratiti sve na početne pozicije je nemoguće, mi moramo naučiti živjeti zajedno, razumjeti ljepotu i ružnoću jedni drugih i samih sebe i o tome govoriti. 

Deeyah Khaan dobitnica je brojnih glazbenih, filmskih i književnih nagrada, kao i onih koje se dodjeljuju borcima za ljudska prava.

2012. snimila je dokumentarni film „Banaz: A Love Story“ o Banaz Mahmod, mladoj Engleskinji koja je 2006. ubijena u Londonu.

2015. snimila je dokumentarac Jihad koji tematizira radikalizaciju mladih muslimana u Velikoj Britaniji, a prije nekoliko dana premijerno je preijkazan njezin najnoviji uradak „Islam's non belivers“. Više o Deeyah saznajte na njezinoj stranici gdje možete pogledati i sve njezine filmove .


FOTO:http://deeyah.com/