Desktop verzija


14.09.2018 u 07:58
Ovo je Vito, dječak koji je odlučio živjeti!
Ovo je Vito, dječak koji je odlučio živjeti!

Zašto se Vito toliko požurio doći na ovaj svijet, njegova mama Dita Lipanović je pokušavala odgonetnuti tisuće puta. Rođen u 24. tjednu trudnoće, već je bio i oplakan, a onda se dogodilo malo, veliko čudo. Odlučio je zaplakati, otvoriti okice, odlučio je živjeti! Roditelji se u trenutku kada je stigao nisu usudili nadjenuti mu ime, Vito ga je donio sa sobom. Život! Danas ima 3.5 mjeseca i s mamom izlazi iz splitske bolnice. Neće odmah u svoj dubrovački dom gdje ga s nestrpljenjem čekaju starija sestra i brat, nego će prvo kod mamine obitelji na Korčulu, dok još malo ojača. Vito je trebao biti rođen tek oko 22. rujna, dakle, za osam dana. Dita Lipanović, jedna od onih "glasnih", društveno angažiranih mama, ispričala nam je svoju priču. Dužna je to, kaže, zbog svih onih koji se nađu u sličnoj situaciji, misleći da su se našli pred zidom. Najlakše ga je, poručuje, preskočiti pozitivom!  

Ditu Lipanović većina dubrovačke javnosti je po prvi put upoznala kao organizatoricu natjecanja za najljepšu djevojku naše županije, čega se malo tko više i sjeća. Tu svoju ulogu potisnula je Dita Lipanović kao angažirana majka, pokretačica fb grupa Mame iz Dubrovnika, pa mame iz Dubrovnika i okolice, boreći se za uvjete kvalitetnijeg odrastanja u našemu turističkom gradu.

Što je bio "klik" da se posveti majčinstvu?

Nakon završene matematičke gimnazije, pa ACMT-a pridružila sam se suprugu u poslu. Privatnici smo, tako da je moj prijašnji angažman oko posla bio puno veći nego što je otkad sam postala mama. Ipak su djeca postala prioritet tako da je suprug preuzeo 90% posla na sebe, ja pomognem po potrebi, ali sam se posvetila majčinstvu. Naša prva cura, Nora, je bila neurorizično dijete sa poteškoćama u razvoju i kao takva zahtijevala je 24 sata angažman. Kako smo upornim radom s njom skidali dijagnozu po dijagnozu, i Nora je počela biti super, počela sam imati malo više vremena za ostale aktivnosti. Šivanje, pa otvaranje salona vjenčanica. Tako sam spletom okolnosti postala suorganizatorica Izbora Miss DNŽ. Da mi je netko samo par mjeseci prije toga rekao da će tako biti, proglasila bih ga ludim. Ali sa kolegicom kao što je Džemila Dilberović, sve se to pretvorilo u jedno prekrasno iskustvo. Nakon rođenja drugog djeteta, obaveze su se uduplale i nisam više imala vremena za to. A, glasna mama sam u biti oduvijek bila. Glasna od rođenja, a mama od 2012.

Uvijek me boli nepravda, a na lijenost i neodgovornost sam alergična. A kako je facebook medij gdje možeš biti malo i glasniji, otud nekako "priznati status" angažirane mame.

Volim humanitarne akcije, društveno korisne akcije i grupa mama je jednostavno bila nekako prirodan slijed stvari gdje je moj glas dobio potporu i potrebu za realizacijom. Meni nema gore stvari od sjedanja po kavama, kukanja o tome što ne valja, a naročito kukanja kako se ništa ne može napraviti. Uvijek se nešto može napraviti. Uostalom, ako ne pokušaš, kako znaš da ne može?

Ili još gore, "nije moj posao" rečenica. Svima nam je posao i dužnost iz dana u dan poboljšavati zajednicu u kojoj živimo na koji god način možemo.

Često se bavimo temom života u Dubrovniku, kako je ovdje odgajati djecu, obzirom na kvalitetu uvjeta za odrastanje u njemu?

- Ne može se reći da je život u Dubrovniku loš. Ali ni da je dobar. Ipak je to jako subjektivna stvar. Svjedoci smo da se građani stalno bune, a turisti uživaju. Jesmo li mi, uza sve probleme, prestali uživati? Nekako zbog svega što nas tišti kao građane, mislim da jesmo. Kao majci, puno mi toga fali u Gradu, što za obitelj, što posebno za djecu. Pogotovo s obzirom da živim uz zidine. Parking je problem broj 1. Sad s troje djece, dvoje mlađe od godine i pol, ježim se od same pomisli odlaska u trgovinu, jer za to treba sjesti u auto i poći negdje dalje od zidina, a isto se tako treba i vratiti, parkirati to auto, iskrcati spenzu, djecu... Evo nešto se napokon krenulo raditi po tom pitanju i po mom mišljenju regulacija parkinga u zonu za građane je odlična stvar, ali mišljenja sam da uvijek može bolje, jer ovo nije kompletno rješenje problema.

Pa onda dječji parkovi u mojoj blizini, neodržavani, zapušteni... Katastrofa. Promet u mirovanju, pritom ne mislim na parking nego na nesnosne gužve... Sve to skupa ne dava prostora za razmišljanje o Dubrovniku kao gradu za građane, a još manje za djecu i obitelji. Ima tu jako puno prostora za poboljšanje i napredak. Za početak, rješavanje stanovanja mladim obiteljima kojima je nemoguće sa djecom naći ikakav stan, s kamoli adekvatan njihovim potrebama.
Za kvalitetu vrtića svi znamo. Pedagoški standard ne postoji. Ali, da nije tako, puno djece ne bi bilo upisano. Pod hitno nam fali barem jos jedan veliki vrtić. Nadogradnje će malo poboljšati stanje, ali nisu rješenje. Fali nam i stručnog kadra u vrtiću. Npr. par mjeseci se čeka na logopeda i sl. Ali kao vječiti optimist i utopist, vjerujem da će stvari krenuti na bolje, ako zbog nijednog drugog razloga, onda zato što moraju, a ima ljudi sa voljom da nešto rade. Bliži nam se i školsko doba, pa ću iz prve ruke vidjeti kakvo je tamo stanje i kakvi nas novi izazovi čekaju. Ali, to ćemo dogodine.

Je li te iznenadio odjek fb grupe Mame iz grada i okolice, nakon Mama iz Dubrovnika. Čini se da su mame velika i glasna pokretačka snaga društva. Jesu te već "gnjavili" da se pridružiš kakvoj političkoj opciji? 

- Ajme! "DUMAM-e, Mame iz Dubrovnika i okolice" je jedna divna grupa mama koje stvarno žele aktivno sudjelovati kao građani. Koje su uvijek tu i u svakom momentu će skočiti za što god treba! I to je nešto prekrasno! Jako me je iznenadio odaziv žena, ali i potpora nakon napuštanja grupe "Mame iz Dubrovnika" u kojoj sam dugo vremena bila administrator. Ali mi je trebalo nešto mirnije po pisanju i tematici, a puno aktivnije po djelima. I otuda nova grupa i novi početak.
Akcije za bolnicu, kupnja defibrilatora i opreme, akcije za Dom Maslinu, pokretanje kupnje crp/streptokok analizatora za sve pedijatrijske ambulante od Grude do Korčule, uključujući tri za Grad, mnoštvo manjih humanitarnih akcija... Sve su to stvari zbog kojih mogu samo biti neizmjerno sretna i ponosna što se događaju i što su dokaz koliko malo treba volje i vremena da se divne stvari naprave bez velikog filozofiranja i planiranja.

I ponosna sam što sam dio jedne tako lijepe priče. A mame su stvarno jedna pokretačka snaga jer nema toga što majka neće napraviti za svoje dijete! Rekla bi s obzirom na moju "društvenu ulogu" da više ja gnjavim političare da se nešto napravi, nego oni mene. Bila sam na sastanku sa gradonačelnikom Frankovićem i postavljala sto pitanja i podpitanja i predložila neke stvari koje su se na moju radost, ali i radost svih mama, ostvarile. Ali je ostalo isto tako još posla. Rekla bi da smo mi kao mame nekakav glas "realnog sektora". A evo, zasad nas se sasluša i radi nešto s obzirom na mogućnosti.

Gradonačelnik Franković nam je isto tako odobrio sredstva za obiteljski program filmova na otvorenom. To ćemo ostvariti u suradnji s Kinematografima Dubrovnik koji su nam izašli u susret i itekako pomogli. Uglavnom, mi mame predlažemo a "s druge strane" ima sluha. Što je jedna super suradnja!

Takvu, punu pozitive i vedrine, prije tri i pol mjeseca je "zateklo" preuranjeno rođenje treće bebe koja je hitnim medicinskim prijevozom zbrinuta u splitskoj bolnici. Možete li govoriti o tome što se dogodilo ili je prebolno da bi se posve otvorili javnosti, o čemu ste mislili, kako nastavili živjet, osobito u onom početku kada je sve bilo jako jako pesimistično i neobećavajuće.... Je li Vito ime koje je Vaš sinčić zapravo sam sebi dao?

- Uh! Ne znam uopće odakle bih počela. Vito je jedno malo veliko čudo kojega još nisam u potpunosti ni svjesna. Ime mu nismo dali odmah, jer je u početku bilo jako neizvjesno stanje. Onaj dan kad smo dogovorili porod jer se više nije ništa moglo zaustaviti, sam se s njim pozdravila i dobro isplakala, jer su šanse za njegovo preživljavanje bile gotovo ravne nuli. Pomirila sam se sa situacijom i sebi rekla "imam dvoje zdrave djece doma, nije bilo suđeno i to je to". Ali on je zaplakao, prodisao i kad mi je nakon pola sata dr.Miović došao reći da je on stabilno i da leti za Split, ja sam bila u šoku. Nije mi bilo jasno što govori. Dr. Miović je bio  sretan kao malo dijete što je to tako, da se skoro rasplakao. Nikakvih prognoza nije bilo u početku, ni to hoće li preživjeti, međutim, evo nas, skoro tri i pol mjeseca poslije, nismo još došli do datuma pravog termina, a on je već prava mala beba. Teško je bilo u početku prihvatiti činjenicu da je uopće živ, ali na mjestu na kojemu ne bi trebao biti još barem 3ipo mjeseca i to spojen na milijun i jednu cjevčicu. Trebao je biti u mom trbuhu cijelo ljeto da se kupamo sa sestrom i bratom i u kolovozu počnemo "kukati" kako je dosta svega i da hoćemo taj 22.09. što prije "da se riješimo" kao svaka trudnica. Svaki dan slušati rečenicu "nema novosti, stabilno je" bila mi je noćna mora. Čekati da ti samo jednom netko kaže "bit će dobro" je užasan osjećaj!

Ali, čitaš pozitivne priče, okružiš se pozitivnim ljudima koji vjeruju da će sve biti dobro i razmišljaš pozitivno! Guraš dan po dan! Shvatila sam da je najbolje ne razmišljati previše! Nakon određenog vremena, kad je pobijedio one prve crne prognoze, ime Vito (život) je nekako došlo samo po sebi. Baš ga je zaslužio!

Što je bilo i zašto je to sve tako bilo, pokušala sam analizirati tisuću i jedan put, ali gledajući njega iz dana u dan, jednostavno sam odustala od toga. Čemu? Roditi dijete u 24. tjednu trudnoće nije nešto što ima neki jednostavan i logičan, tj. zadovoljavajući odgovor na pitanje zašto. Rodio se sa 860 gr. Bilo je ono što je moralo biti. Inače nisam tip koji analizira stvari nakon što su završene i nakon što ih ne možeš promijeniti. Ne vidim nikakav smisao u tome, osim gubljenja živaca. To je valjda došlo s godinama. Samo sam razmišljala o tome da će sve biti u redu. Tu su mi mame iz grupe jako puno pomogle svojom pozitivom i podrškom. Kad bi samo jednom netko bacio pogled na moj inbox, rastopio bi se od količine dobrote i topline! Imala sam itekako puno kriznih momenata, i još ih imam, bez obzira što nakon dugo vremena napokon primamo lijepe vijesti od doktora. Svaka majka zdravog djeteta živi sa strahom hoće li sve biti ok, a kako ne bi i ja kad nam je start bio ovakav.

Čini se da smatrate kako se posve iskrenom komunikacijom, a što se može iščitati iz Vaših fb statusa, može pomoći drugima, ali i sebi?

- Facebook nije intima. To je alat preko kojeg možeš komunicirati sa cijelim svijetom. Kako upotrebljavaš taj alat je nešto što svatko zna najbolje za sebe. Ja sam prezaboravna osoba da petljam. Jer bih se živa spetljala. Tako da ono što govorim, zaista i mislim. Nekad, doduše, prije rečem nego ispečem, ali plava sam pa mi se brzo oprosti. Evo npr., nedavno sam stavila na svoj profil prve slike Vita sad kad više nije situacija neizvjesna i kad idemo doma. Htjela sam svima pokazati kako je žilav i kako je dobro!! I, naravno kako je predivan!!

I, kako je Vito sad, kako ste u međuvremenu organizirali život obzirom na dvoje starije djece? Možete li dati kakav savjet kako sačuvati vedrinu i optimizam kada ti se čini da nestaje čitav svijet?

- Vitu su prognoze zasad dobre. Ima tu posla puno. Doktori su zadovoljni, nalazi su dobri i uz puno rada, vježbi, terapija, ali i puno ljubavi koje mu neće nedostajati, nadamo se najboljem. Vito će sigurno biti sretno dijete! Uz toliku volju za životom koju je pokazao od prve sekunde, vjera u njega ne može biti mala. A gledajući ga, ta vjera raste iz dana u dan.

Od prvog dana primamo samo riječi podrške i toliku pozitivnu energiju od toliko poznatih, ali i nepoznatih ljudi, da uopće nema mjesta lošim mislima! Toliko molitvi i zapaljenih svijeća, posvećenih misa, ne sjećam se da sam svjedočila nečemu takvom. A Vito to sve osjeća!
I koliko sad jedva čekam odlazak kući, toliko me strah svakodnevice koja će se sastojati od hranjenja i presvlačenja dvije bebe (Đivo, stariji sin, ima godinu i 3 mjeseca), vježbanja sa Vitom, učenje Điva sigurnim koracima, jer taman je prohodao, vježbanje pisanja, čitanja, crtanja i svih ostalih predškolskih aktivnosti sa Norom, uz kuhanje, pranje, čišćenje, šetanje, spavanje... Malo će biti 24 sata u jednom danu. Sad smo trenutno na tri strane. Nora je sa suprugom u Dubrovniku, Đivo je na Korčuli s mojima, Vito i ja ćemo im se pridružiti, nakon Splita. Nekako smo se snašli. Suprug uz poslovne obaveze ne može biti sa oboje djece, tako da su moji preuzeli Điva. Vidjet ćemo kako ćemo se svo petero snaći kad napokon budemo zajedno. Bit će veselo, ali u početku sigurno i veoma teško.

Nakon toliko vremena u bolnici i toliko kriznih momenata sam shvatila da jednostavno treba samo pozitivno razmišljati. Stvari koje ne možeš promijeniti, o njima je najbolje ne razmišljati. Ne gledati u jučer, nego danas raditi na tome da sutra bude bolje. Jučer je prošlo. Stavi se točka i krene se s novom rečenicom, novim početkom. Nadam se da će svaka mama koja se bude našla u sličnoj situaciji, naći snage za pozitivno razmišljanje,  jer to je sve što u takvim situacijama može napraviti za svoje dijete. Jer, makar i mali dodir u inkubatoru, može prenijeti tonu pozitive. A Vito ju je, hvala Bogu, imao i par tona!


Lidija Crnčević