Desktop verzija


11.09.2019 u 09:11
Dr. Teo Depolo, liječnik obiteljske medicine: Ako misliš na novac i ako ne podnosiš stres, ne ideš na medicinu
Dr. Teo Depolo, liječnik obiteljske medicine:  Ako misliš na novac i ako ne podnosiš stres, ne ideš na medicinu

Dok u našoj Županiji broj liječnika zabrinjavajuće opada, a njihova životna dob je sve veća, zbog malih plaća štrajkaju sestre i tehničari, a pedijatra za Mokošicu, usprkos dobrim uvjetima i dalje nema, Dubrovačko-neretvanska županija na prijedlog Domova zdravlja šalje prijedlog Županijskoj skupštini kojim bi se najam prostora koji pri Domovima zdravlja koriste liječnici obiteljske medicine, stomatolozi i pedijatri koncesionari povećao za 100 posto. Liječnici su apelirali na vijećnike da dobro razmisle o posljedicama ovakve odluke. A što stoji iza tog apela? Kakvo je stvarno stanje u primarnom zdravstvenom sustavu? Koja je razlika između liječnika obiteljske medicine koji rade pri Domu zdravlja i onima koji su privatnici? Koliko pacijenata dnevno stignu pregledati? Koliko vremena imaju za pojedinog pacijenta? S kojim tegobama pacijenti najčešće dolaze? Kolika je pravna odgovornost liječnika obiteljske medicine? Na ova i mnoga druga pitanja odgovorio nam je liječnik obiteljske medicine dr. Teo Depolo

U materijalima za Županijsku skupštinu koja će se održati 11. rujna, među ostalim, su i dvije točke dnevnog reda koje se tiču liječnika privatnika u sustavu primarne zdravstvene zaštite. Jednom odlukom se povećava za 100 % najam prostora koje liječnici koriste za ambulante, a druga odluka tiče smanjivanja broja liječničkih ambulanti koje djeluju pod upravom Doma zdravlja. O čemu je riječ?

Prva odluka je podizanje najma za 100 %. Mislim da to nipošto nije mjera kojom se pomaže hrvatsko zdravstvo, nema nikakvo razumno uporište i može samo loše utjecati na zdravstvenu skrb u županiji i da ćemo izgubiti neke liječnike PZZ. Druga odluka je vezana za novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti prema kojima bi pri Domovima zdravlja trebalo djelovati do 25 % timova primarne zdravstvene zaštite, dok bi svi ostali trebali biti privatni ugovorni liječnici. Pri dubrovačkom Domu zdravlja trenutno je oko 33 posto timova, što znači da bi dio njih uskoro trebali postati privatnici.  Privatnici jesu učinkovitiji, ali to ne znači da im zato treba povećati troškove, što ova odluka, ako se prihvati, neminovno donosi.

Koja je razlika između liječnika obiteljske medicine, koji je zaposlenik Doma zdravlja i privatnika, jer znamo da građani ni kod jednog ni kod drugog ne plaćaju preglede?

- Krajem 90-tih godina prošlog stoljeća krenula je jedna od brojnih reformi primarne zdravstvene zaštite, veći dio liječnika PZZ je prebačen u privatne vode. Nitko nas ništa nije pitao. Bili samo djelatnici Domova zdravlja i „direktivom“ smo postali poluprivatnici u zakupu prostora Doma zdravlja i s ugovorom s HZZO-om. Moglo je i ispasti loše, ali s vremenom je postalo jasno da je to ustvari učinkovitiji i isplativiji način rada. Ukratko, danas nam HZZO prema ugovoru financira hladni pogon (fiksno), te broj pacijenata i obavljene postupke (treba zaraditi). 

Od toga podmirujemo najam prostora, koncesiju, program za vođenje ambulante, knjigovodstvo, čistačicu,  plaću i davanja za liječnika i sestru, nabavu potrebnog materijala za rad i čišćenje, brojne pristojbe, zamjene kad ih ima... Plaćamo osiguranje od mogućeg prekida rada zbog nesreće ili bolesti, greške na poslu, pa čak i odvjetniku za sporoeve s državnom osiguravajućom kućom. Plaćamo  „kazne“ ako propišemo lijek koji nije sukladan HZZO-ovim smjernicama iako ga je preporučio bolnički kolega prema stručnim smjernicama, a plaćamo i za druge ugovorne povrede. Kako kolega za zamjene ima malo ili nikako, rjeđe idemo na odmor, a nekad i radimo bolesni. Napominjem da obiteljski liječnici nisu „tržišna“ kategorija, jer osim onog što zarade ugovorom, ne smiju ništa naplatiti.

Liječnici koji rade pri Domu zdravlja imaju kolektivnim ugovorom zagarantiranu plaću, bez obzira na broj pacijenata i  obavljene postupke. Ustanova im dava logistiku, nalazi zamjene kad koriste godišnji ili bolovanje. Imaju neku sigurnost, manji rizik, ali su potplaćeni.

Jesu li plaće vas privatnika onda veće od plaća liječnika koji su zaposlenici Domova zdravlja?

- Jedno vrijeme nam je sukladno ugovoru bilo bolje. No pomalo nam se smanjivao broj dostupnih plativih postupaka, povećavao kvantitet posla, troškovi rada ambulante značajno rasli, a u Dubrovniku su rasli i troškovi života. Istovremeno cijena našeg rada nije se mijenjale od 1.1.2014. godine. Još uvijek smo bolje plaćeni.

Mnogi liječnici odlaze u inozemstvo, uglavnom specijalisti iz bolnica. Kakva je situacija s liječnicima opće prakse?

Obiteljski liječnici se traže itekako. Svakodnevno dobijamo zanimljive ponude. Nikome nije lako spakirati obitelj i otići, ali bolja razina i odnos poslodavaca, puno bolja mogućnost zarade i života u uređenoj zemlji je primamljiva. Ako se nastavi ovakav odnos nametanja troškova, kontinuranog pritiska i ako se nastavi ovakvo nepoštivanje struke, mnogi će otići. Engleska, Irska, Njemačka i skandinavske zemlje nude sve uvjete, izvrsnu plaću, plaćen period prilagodbe, plaćene godišnje odmore, a najbitnije rad u medicini s puno manje stresa i pritiska sa strane zdravstvene birokracije.

Može li netko u našoj velikoj birokraciji preuzeti administrativnu ulogu, kad su svi podaci u sustavu dostupni? To ne može biti posao za liječnika. Pogotovo za nove administrativne obveze i odgovornosti za nositelje oružja, za vozačke dozvole, školske ispričnice. Dio toga je ranije radila birokracija osiguravatelja, a imali smo i liječničke komisije koje su uglavnom ukinute uz odgovornost prebačenu na obiteljske liječnike.

Ima li u sustavu dovoljno obiteljskih liječnika?

Prema podacima iz travnja 2019.  u mreži primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj ima 2 335 timova obiteljske medicine, s time što je 60-ak ambulanti bez nositelja tima. U privatnim ugovornim ordinacijama radi nešto preko 60% od svih obiteljskih liječnika. Od 3,72 milijuna osiguranika 2/3 je prijavljeno u privatnim ugovornim, a 1/3 milijuna u ordinacijama pri Domovima zdravlja. Prosječna ambulanta tima obiteljske medicine u privatnim ugovornim ordinacijama  ima oko 400 pacijenata više od onih pod DZ (1751 vs 1347 -  30% više). Prosjek starosti liječnika obiteljske medicine je 55 godina.

Ne, definitivno nas nema dovoljno. Zabrinjavajuće je i to da manje od 50% liječnika ima specijalizaciju obiteljske medicine, što je preporuka EU i obaveza po novom Zakonu o zdravstvenoj zaštiti. U prosjeku u Hrvatskoj liječnici obiteljske medicine na dan pregledaju više od 70 pacijenata. U odnosu na 1995. u sustavu je 120 obiteljskih liječnika manje. Svjesni smo odnosa nekih struktura prema obiteljskim liječnicima. Prošle godine  je u Hrvatskom zdravstvenom sustavu bilo oko 6 000 kontrola, od toga se 96,5 posto ili oko 5 800  kontrola odnosi na PZZ zaštitu, gotovo isključivo na obiteljsku medicinu...

Je li moguće kvalitetno raditi posao, ako imate tako malo vremena za svakog pacijenta?

- Ako radiš kao ja, 23 godine u ovoj ambulanti, poznaš svakog svog pacijenta i  maksimalno se trudiš... Ali te to i troši i naravno  povećava mogućnost za pogreške. Sigurno da kolege u Danskoj i Švedskoj s dnevnim limitima od 10 odnosno 15 pacijenata mogu bolje i kvalitetnije skrbiti o pacijentima. Obiteljski liječnici su "gate keeperi", čuvari sustava. Pred nekoliko godina, tadašnja ravnateljica HZZO izračunala je da obiteljski liječnik u RH rješava 83% zdravstvenih potreba. I sve to za oko 6 posto zdravstvenog proračuna. Prilično smo ekonomični.

Vi imate oko 2 100 prijavljenih pacijenta, možete li nam iz svog iskustva izdvojiti neke bolesti i tegobe, koje su najčešće u Vašoj praksi?

- Subjektivni osjećaj mi je da u zadnje vrijeme u ambulanti više vremena radim s pacijentima s psihijatrijskim tegobama, te da je više onkoloških pacijenata. Mislim da se bar pola dnevnog posla odnosi na te skupine pacijenata. Kad govorim o psihijatrijskim tegobama tu su i pacijenti oboljeli od PTSP-a, tu su i naši branitelji, ali i sve više mladih koji boluje od depresije, anksioznosti… Primjetno je povećanje broja onkoloških pacijenta, pa i u mlađim kategorijama.

Podržavate li štrajk medicinskih sestara i tehničara?

Podržavam, jer znam da ti ljudi rade odgovoran posao i da nisu adekvatno plaćeni. Nadam se da možemo i bez štrajka postići dogovor i  da će nekome doći do pameti da se ova situacija treba riješiti. Motivacijom treba zaustaviti odlazak liječnika i medicinskog osoblja. Neka pogledaju što su Slovenci napravili, što su Rumunji napravili. U Rumunjskoj su napravili dramatičnu promjenu i bolničkim liječnicima i sestrama preko noći povećali plaće za 100%. Tako su zaustavili stampedo zdravstvenog kadra i drastično smanjili liste čekanja. Dakle, ako može jedna Rumunjska, zašto ne i mi?

Vaš sin upravo završava medicinu. Kad je birao fakultet, što ste mu savjetovali?

Medicina je specifično zanimanje, pogotovo  u Hrvatskoj.  Ako misliš na novac i ako ne podnosiš stres, ne ideš na medicinu. Ako tražiš miran obiteljski život, liječniku ga nije lako naći. To je zahtjevan posao. Nije lako, ali ravnotežu je ipak moguće postići.

Prema Euro Health Consumer Indexu za 2018., koji mjeri 45 kategorija zdravstvene skrbi, Hrvatska je zauzela 26. mjesto iza Slovenije, Srbije i Crne Gore. , a prema dostupnosti zdravstvenog sustava, od 6 indikatora jedino je dostupnost liječnika obiteljske medicine visoko ocijenjena. Kako to komentirate?

I po EHCI-u je jasno da obiteljska medicina dobro funkcionira i da je jedina uz Hitnu medicinsku pomoć stvarno dostupna. Postavlja se pitanje: “Zašto jedino stvarno dostupne u sustavu (obiteljske liječnike), nepotrebno opterećivati dodatnim troškovima, administrativnim poslovima, dežurstvima? Jedini efekti takvog ponašanja su iscrpljivanje liječnika i vjerojatni pad efikasnosti u redovno radno vrijeme“.

Ne zaboravite da su u 2018. godini, prema godišnjem izvješću HZZO, hrvatski građani preko 42 milijuna puta posjetili i kontaktirali timove obiteljske medicine. U preopterećenom sustavu kakav je naš, pacijente treba kontinuirano i ciljano educirati, kada i gdje potražiti pomoć, kada i kako pomoći sebi i drugima, što je kultura ponašanja prema vlastitom zdravlju, zdravstvu i zdravstvenim djelatnicima.


Katarina Fiorović